Ova specifična zbirka donosi do tada neobjavljivane stihove, lirske fragmente i refleksije u kojima autor neprestano briše granice između stvarnog i mogućeg, prošlosti i sadašnjosti. Pesme su prožete melanholičnim, ali i duboko filozofskim motivima prolaznosti, starenja i suočavanja sa sopstvenim krajem, zbog čega jesen u naslovu ne označava samo godišnje doba, već i završnu, mudru fazu ljudskog života. Centralna teza ove zbirke, bliska duhu francuskog nadrealizma i Bretonovom nasleđu, naglašava da istinsko postojanje uvek izmiče svakodnevnoj egzistenciji i da se prava sloboda pesničkog bića nalazi u neprestanom preispitivanju sopstvenog unutrašnjeg sveta.