Esej „O ženama” Artura Šopenhauera predstavlja radikalan i izrazito mizogin filozofski rad u kojem se žene definišu kao intelektualno i moralno inferiorna bića, vođena isključivo nagonima i slepom Voljom za životom. Autor tvrdi da ženska priroda počiva na urođenoj sklonosti ka obmani, manipulaciji i nemogućnosti dugoročnog, apstraktnog mišljenja, zbog čega im osporava smisao za višu umetnost i pravdu. Kroz kritiku modernog braka, Šopenhauer zagovara strogu patrijarhalnu podređenost žena, pravdajući ove stavove ličnim pesimizmom i narušenim porodičnim odnosima iz sopstvenog života.