Autor u ovoj studiji uzima rimokatolički teološki pojam potestas clavium (pravo duhovništva da otvara ili zatvara nebeska vrata) kao metaforu za pretenziju racionalizma, nauke i spekulativne filozofije da drže monopol nad istinom. Šestov podvrgava radikalnoj kritici tradiciju evropskog uma od Sokrata do Kanta, optužujući filozofe da su živu religijsku veru zamenili apstraktnim, večnim i nužnim istinama koje čoveka lišavaju unutrašnje slobode. Centralna teza dela afirmiše filozofiju tragedije i apsurda, dokazujući da se do istinske spoznaje Boga i ljudske slobode može stići tek kroz slom racionalnih dokaza, kada čovek iskorači izvan granica uma u prostor čiste i bezuslovne vere.