"Filozofija i poezija" jeste kapitalna zbirka eseja nemačkog mislioca Hansa-Georga Gadamera, oca moderne filozofske hermeneutike, koja je objavljena 2002. godine, neposredno nakon piščeve smrti. Polazeći od postulata svoje hermeneutike i nadovezujući se na Hajdegerovu tradiciju, autor u ovim tekstovima detaljno preispituje drevni, platonski sukob i "zagonetnu bliskost" koja postoji između spekulativnog mišljenja i pesničke reči. Gadamer analizira prirodu jezika kroz dva ekstrema – dijalektički pojam filozofije i lirsku pesmu – dokazujući da lirska poezija (naročito u svom radikalnom obliku čistog pesništva) kroz sopstvenu neprevodivost i muzikalnost predstavlja kuću u kojoj se reči oslobađaju svrsishodnosti i dosežu apsolutnu autonomiju. Centralna teza ove estetske studije naglašava da poezija nije puki ukras ili usputni predmet umetnosti, već autonoman, čulni i najviši način samog govora bića kroz koji se, igrom simbola, ljudskoj svesti otvara prostor istinskog razumevanja sveta i neposrednog susreta sa istinom.