Autor u ovoj monografiji postavlja estetiku kao strogu teorijsku i saznajnu disciplinu koja se ne piše za umetnike ili publiku, već isključivo za mislioce koji nastoje da odgonetnu tajnu estetskog doživljaja i zakone lepog. Hartman primenjuje svoj čuveni metod analize po slojevima, dokazujući da svako umetničko delo ima specifičnu ontološku strukturu sastavljenu od realnog prednjeg plana (materijalni nosilac poput platna, kamena ili zvuka) i irealnog pozadinskog plana koji se kroz taj materijal manifestuje i uočava [godisnjak. Centralna teza dela definiše lepotu kao specifičan „odnos pojavljivanja“ u kojem se kroz harmoniju estetskih slojeva duhovna suština, smisao i univerzalne vrednosti otkrivaju ljudskoj svesti, čime umetnost postaje autonoman i najviši prostor čovekovog duhovnog postojanja.