Berđajev u ovoj studiji postavlja duh nasuprot materijalnom svetu nužnosti, definišući ga kao čistu slobodu, ličnost i stvaralački čin koji ne podleže zakonima objektivne stvarnosti. Autor detaljno kritikuje proces „objektivacije”, kroz koji čovek svoje unutrašnje duhovne plodove pretvara u spoljašnje, otuđene društvene i religijske institucije koje ga potom zarobljavaju. Kroz preispitivanje asketizma, patnje i misticizma, delo trasira put ka novoj, bogočovečanskoj duhovnosti koja kroz aktivnu ljubav i kreativnost teži da preobrazi, a ne samo da napusti ovaj pali svet.