"Istorija ludila u doba klasicizma" je psihološko-filozofska studija Mišela Fukoa prvi put objavljena 1961. godine, koja kroz metodu arheologije znanja istražuje kako je zapadno društvo radikalno promenilo svoj odnos prema bezumlju. Fuko dokazuje da je renesansno viđenje ludaka kao nosioca tajanstvene, alternativne mudrosti u 17. i 18. veku zamenjeno rigidnim "velikim zatvaranjem", kada su nerazumni, siromašni i bolesni izopšteni iz zajednice i zatvarani u opšte bolnice kako bi se zaštitio građanski poredak zasnovan na čistom razumu.