„Sto godina samoće” je remek-delo kolumbijskog pisca i nobelovca Gabrijela Garsije Markesa, objavljeno 1967. godine u Buenos Ajresu. Smatra se jednim od najznačajnijih i najprevođenijih romana u istoriji svetske književnosti, koji je definisao pravac magičnog realizma i pokrenuo takozvani „bum” latinoameričke proze. Radnja prati uspon, procvat i tragičan pad sedam generacija porodice Buendija u mitskom, izolovanom selu Makondo, koje u malom oslikava istoriju, ratove, kolonijalizam i sudbinu čitave Latinske Amerike.