Knjiga je podeljena na nekoliko tematskih celina koje prate Šelingov razvojni put:
- Teorijski (opšti) deo: Ovde se postavljaju temelji. Šeling objašnjava zašto je filozofija umetnosti neophodna filozofiji uopšte. Umetnost se definiše kao "objektivni organon" filozofije – mesto gde se spajaju svesno i nesvesno, sloboda i nužnost.
- Konstrukcija umetničkih formi (posebni deo): Ovaj deo knjige je izuzetno deskriptivan i bavi se pojedinačnim umetnostima. Šeling sistematski analizira: muziku (kao čistu formu vremena i ritma), arhitekturu (kao "prostornu muziku" ili "zamrznutu muziku"), skulpturu i slikarstvo (kao vizuelizaciju ideje i duha u materijalu), poeziju i dramu/tragediju (kao najviše oblike jezičkog stvaralaštva).
- Akademijski govori i eseji: Centralno mesto zauzima čuveni govor iz 1807. godine "O odnosu likovnih umetnosti prema prirodi". Ovaj tekst se smatra jednim od najlepših i najvažnijih eseja o estetici ikada napisanih, jer redefiniše pojam podražavanja (mimezisa) prirode.