„Kartezijanske meditacije“ Edmunda Huserla predstavljaju jedno od dela fenomenologije u kom autor radikalizuje Dekartov metod sumnje kako bi filozofiju utemeljio kao strogu nauku. U prve dve meditacije, Huserl uvodi metodu fenomenološke epohe kojom „stavlja u zagrade“ spoljašnji svet, izolujući tako čistu, transcendentalnu svest kao jedini nesumnjivi temelj saznanja. Kroz analizu strukture te svesti, on pokazuje da je ona uvek intencionalna (usmerena na nešto) i da se u njoj, kroz odnos akta mišljenja i mišljenog predmeta, konstituiše celokupno naše iskustvo sveta.