Ova obimna istorijska i sociološka monografija pruža duboku analizu procesa sistematskog "stvaranja osećanja krivice na Zapadu u periodu od XIV do XVIII veka", mapirajući prelaz sa kolektivnih strahova na duboko poniranje pojedinca u sopstvenu moralnu savest. Kroz oba toma, autor detaljno dokumentuje kako su i Katolička i Protestantska crkva u predvečerje modernog doba razvile "pastoralu straha", odnosno pedagoške mehanizme koji su neprestano naglašavali ljudsku grešnost, blizinu smrti, pakao i neuspeh iskupljenja. Centralna teza dela dokazuje da je ova opšta opsednutost grehom, nazvana i "bolest skrupula", paradoksalno stvorila moderan zapadni mentalitet, jer je kroz konstantni strah od osude prisilila čoveka na radikalno samoposmatranje, moralnu odgovornost i preispitivanje sopstvene unutrašnjosti.