Napisana kao autorova habilitaciona teza (odbrana sopstvenog naučnog i profesorskog rada), knjiga donosi retrospektivni pregled Bodrijarovih ključnih koncepata, polazeći od njegove rane kritike marksizma i strukturalizma ka razvoju radikalne postmoderne teorije. Autor se bavi korenitim preokretom u globalnom društvu, koje se preselilo iz istorijske drame otuđenja direktno u "ekstazu komunikacije", gde tehnologija i mediji više ne skrivaju realnost, već stvaraju hiperrealni svet simbola. Centralna teza dela analizira dramatičan proces u kojem moderni svet teži da neutralizuje svaku istinsku različitost i nepredvidivost („drugo“), pretvarajući sve u identično, ponovljivo i prozirno („isto“), što postavlja temelj za Bodrijarovu kasniju filozofiju o trijumfu simulakruma i nestanku samog načela stvarnosti.