Ovaj spis podeljen je u tri specifične knjige koje sistematično mapiraju veštinu javnog govora, pri čemu prva definiše samu retoriku i njene tri vrste (političko, sudsko i prigodno besedništvo), druga knjiga detaljno analizira ljudska osećanja, karaktere i načine na koje govornik emocionalno pokreće publiku, dok se treća knjiga bavi stilom, izborom reči i strukturom samog govora. Aristotel u ovom delu utemeljuje tri ključna stuba ubeđivanja: etos (moralni kredibilitet samog govornika), patos (sposobnost buđenja emocija kod slušalaca) i logos (logička argumentacija i dokazi zasnovani na entimemima). Centralna teza dela naglašava da retorika nije puka veština manipulacije i praznoslovlja, već plemenita sposobnost uočavanja onoga što je u svakom datom slučaju uverljivo, čime se ona direktno povezuje sa dijalektikom, etikom i političkim životom zajednice.