Knjiga Radivoja Radića bavi se usponom hrišćanstva u Rimskom carstvu kroz ličnost cara Konstantina Velikog, sa posebnim osvrtom na Niš (Naissus) kao njegovo rodno mesto i na značaj Milanskog edikta iz 313. godine. Autor analizira istorijske okolnosti u kojima je hrišćanstvo od progonjene vere postalo dozvoljena i ubrzo privilegovana religija Carstva.
Radić kritički razmatra Konstantinovu ulogu, motive i političke interese, razdvajajući istorijske činjenice od mitova i kasnijih tumačenja. Knjiga osvetljava odnos države i crkve, promene u rimskom društvu i dugoročne posledice legalizacije hrišćanstva po evropsku civilizaciju.