"Dijalektika prosvjetiteljstva" je jedno od najuticajnijih dela filozofije 20. veka, koje su nemački mislioci Teodor Adorno i Maks Horkhajmer napisali u američkom egzilu tokom Drugog svetskog rata i objavili 1947. godine. Ključna teza ove knjige, koja predstavlja temelj Kritičke teorije i Frankfurtske škole, jeste da se prosvetiteljstvo – umesto da oslobodi čoveka od straha i mitova – kroz radikalnu instrumentalizaciju uma i tehnički progres paradoksalno preokrenulo u sopstvenu suprotnost, rađajući nove oblike totalitarizma, fašizma i otuđenja. Autori u sklopu ove analize uvode i kultni koncept "industrije kulture", dokazujući kako su moderni masovni mediji, zabava i pop-kultura postali sofisticirani alati za standardizaciju svesti, pasivizaciju pojedinca i očuvanje vladajućeg kapitalističkog sistema.