U ovoj zbirci eseja i razgovora, čuvena francuska psihoanalitičarka i filozofkinja bugarskog porekla Julija Kristeva istražuje iskonsku ljudsku potrebu za verom i predavanjem svetinji, posmatrajući je ne samo kao religijski fenomen već kao osnovnu psihološku i kulturnu dimenziju čovekovog identiteta. Autorka kroz prizmu psihoanalize, istorije i književnosti analizira kako ljudska bića razvijaju potrebu da veruju u nešto što smatraju istinitim počevši od prvih pokušaja govora i adolescentske potrage za smislom, pa sve do savremenih političkih i društvenih kriza.