Bart u ovom poststrukturalističkom eseju premešta fokus sa tradicionalne analize autora i strukture teksta na sam čin čitanja kao prostor čistog čulnog i intelektualnog uživanja. Autor uvodi suštinsku razliku između konvencionalnog „teksta-zadovoljstva”, koji je udoban i usklađen sa vladajućom kulturom, i subverzivnog „teksta-naslade”, koji šokira, izbacuje čitaoca iz ravnoteže i destabilizuje njegov jezički identitet. Kroz fragmentarnu formu ređanja pojmova, delo slavi slobodu čitaoca da kroz sopstvenu interpretaciju postane aktivni koautor književnog dela, čime se direktno najavljuje Bartova čuvena teorijska teza o „smrti autora”