Autor analizira slikarstvo koje je bilo omiljeno među bogatim građanskim slojevima s kraja 19. i početka 20. veka, a koje karakterišu vrhunska zanatska veština, anegdotika i idealizacija svakodnevice. Knjiga osvetljava estetiku „lepog izgleda“ i društvene vrednosti tog vremena, baveći se umetnicima poput onih iz kruga bečkog i pariskog salona čija su dela bila sinonim za prestiž. Čelebonović ne posmatra ovaj pravac samo kao „kič“ ili nazadnu umetnost, već kao autentičan kulturološki fenomen koji je težio stvaranju harmonične, ulepšane slike sveta uoči Prvog svetskog rata.