Ovaj roman iz 1939. godine predstavlja fascinantan „dvostruki portret“ u kojem Tomas Man oživljava susret ostarelog Getea i Šarlote Kestner, žene koja mu je četiri decenije ranije poslužila kao model za Lotu u čuvenom „Verteru“. Kroz seriju dijaloga sa stanovnicima Vajmara i Geteov unutrašnji monolog, autor duboko analizira odnos između stvarnog života i umetničke fikcije, istražujući žrtve koje genije i njegova okolina podnose zarad stvaralaštva.