"Tradicija i individualni talenat" (Tradition and the Individual Talent) jeste programska i jedna od najuticajnijih književno-teorijskih rasprava modernizma, koju je američko-britanski pesnik i nobelovac Tomas Sterns Eliot (T. S. Eliot) objavio 1919. godine. Eliot u ovom delu radikalno redefiniše pojam tradicije, suprotstavljajući se romantičarskom kultu apsolutne originalnosti i dokazujući da se talenat pojedinca može ostvariti isključivo kroz mukotrpno sticanje „istorijskog osećanja“. Pisac razvija čuvenu impersonalu teoriju poezije u kojoj um uma upoređuje sa hemijskim katalizatorom (platinom), naglašavajući da pesnički stvaralački proces ne predstavlja izliv ličnih emocija i ispovedanje sopstvene ličnosti, već svesno bekstvo od njih zarad dostizanja univerzalnog izraza. Centralna teza eseja postavlja književno nasleđe cele Evrope kao živ, simultan i dinamičan „idealan poredak“, unutar kojeg svako istinski novo remek-delo neizbežno menja, modifikuje i nanovo osvetljava smisao svih dela koja su mu prethodila.