Knjiga „Antropozofija i psihoanaliza“ donosi razmatranje odnosa između antropozofije, duhovno-naučnog učenja Rudolfa Štajnera, i psihoanalize, koja se u njegovo vreme razvijala pre svega kroz rad Sigmunda Frojda i Karla Gustava Junga. U ovom delu Štajner kritički, ali argumentovano, upoređuje ova dva pristupa razumevanju čovekove unutrašnje prirode.
Štajner polazi od stava da psihoanaliza pruža značajne uvide u nesvesne procese, snove, traume i unutrašnje konflikte, ali da ostaje ograničena jer čoveka posmatra pretežno kroz biološke i psihičke impulse. Nasuprot tome, antropozofija čoveka sagledava kao duhovno, duševno i telesno biće, čiji se razvoj ne završava u okviru lične biografije, već je povezan sa širim kosmičkim i karmičkim zakonima.