„Mostarske kiše“ su lirska poema i jedno od najpoznatijih i najvoljenijih dela savremene srpske poezije. Pero Zubac u ovom delu ispisuje intimnu, melanholičnu i nostalgičnu ispovest o prvoj ljubavi, smeštenu u ambijent Mostara, grada koji postaje simbol mladosti, sećanja i neuhvatljive lepote.
Poema je posvećena devojci po imenu Svetlana, koja u tekstu prerasta u poetski ideal – nežnu, nedostižnu i zauvek prisutnu u sećanju lirskog subjekta. Kiša, kao centralni motiv, simbolizuje prolaznost, tugu, sazrevanje i emotivni gubitak, ali i trajanje uspomene koja se ne briše vremenom.