U ovoj studiji, autor se oštro suprotstavlja idealističkoj tradiciji i Kročeovoj intuicionističkoj estetici, zalažući se za naučni, racionalni i materijalistički pristup umetnosti i književnosti. Centralna teza knjige razvija ideju o "intelektualnosti" umetničkog dela, dokazujući da umetnički izraz i jezik nisu tek plod iracionalnog nadahnuća, već specifične kognitivne strukture koje poseduju sopstvenu unutrašnju logiku i semantičku zakonitost. Kroz analizu pesničkog jezika, metafore i estetskih sudova, Dela Volpe uspešno utemeljuje strukturalnu analizu umetnosti koja povezuje društveno-istorijski kontekst sa autonomnom tehničkom i formalnom prirodom samog dela.