Autor u ovoj studiji suprotstavlja dva velika istorijska pravca u filozofiji nauke: galilejevski, koji teži uzročnom (kauzalnom) objašnjenju prirodnih pojava pomoću opštih zakona, i aristotelovski, koji teži teleološkom (finalnom) razumevanju ljudskih postupaka i namera. Centralni doprinos knjige ogleda se u odbrani metodološkog pluralizma i razradi modela "praktičnog silogizma", kojim Fon Vrigt dokazuje da se ljudsko delovanje ne može svesti na mehaničke uzroke, već se mora tumačiti kroz namere, motive i institucionalna pravila samih aktera.