„Knjiga pisama 1992–1995“ je zbirka prepiske između pisaca Filipa Davida i Mirka Kovača, vođene tokom ratnih i poratnih godina raspada Jugoslavije. Pisma svedoče o ličnom prijateljstvu, ali i o dubokom intelektualnom i moralnom otporu nacionalizmu, nasilju i kulturnom raspadu tog vremena.
Autori u pismima razmatraju:
- rat i političku katastrofu 1990-ih
- sudbinu pisca i intelektualca u vremenu nasilja
- egzil, identitet i osećaj gubitka
- književnost kao prostor etičkog otpora
Knjiga ima dokumentarnu, esejističku i autobiografsku vrednost, jer spaja privatno iskustvo sa javnom istorijom. Pisama su istovremeno svedočanstvo epohe i dijalog dva bliska, ali različita književna glasa.