Hamvaš polazi od teze da kriza moderne civilizacije nije prolazna faza niti istorijski incident, već trajno i večno stanje čovečanstva. Za razliku od tradicionalista koji krizu vide kao kraj istorijskog ciklusa, Hamvaš smatra da je kriza konstanta sa kojom pojedinac mora naučiti da živi. Autor analizira kako moderna epoha poništava individualnu svest. Čovek u masi gubi razum, biva asimilovan i sveden na zrno peska, gubeći sposobnost za autentičnu, duboku interakciju sa svetom. Nasuprot sivilu mase, Hamvaš postavlja sudbinu pojedinca koji pokušava da sačuva unutrašnji mir, budnost i vezu sa iskonskom tradicijom. Rešenje krize ne vidi u kolektivnim revolucijama, već u ličnom prosvetljenju i povratku sakralnom životu.