U ovom eseju autor razvija svoj čuveni „princip štete“, prema kojem se vlast i društvo mogu opravdano mešati u slobodu pojedinca jedino ako je to neophodno da bi se sprečila šteta nanesena drugima. Mil vatreno brani apsolutnu slobodu mišljenja, govora i rasprave, tvrdeći da je preispitivanje opšteprihvaćenih dogmi jedini siguran put ka otkrivanju istine i napretku čovečanstva. Pored kritike državne prinude, knjiga upućuje i oštru opomenu protiv opasnosti od „tiranije većine“ i društvenog konformizma koji guše individualnost i autentičnost ljudskog duha.