„Mišljenje i govor“ je delo sovjetskog psihologa Lava Vigotskog, objavljeno posthumno 1934. godine. Knjiga predstavlja temelj kulturno-istorijske teorije psihologije i donosi revolucionarnu tezu da mišljenje i govor nemaju isto biološko poreklo, već se spajaju tek tokom ranog dečijeg razvoja kroz društvenu interakciju. Kroz kritiku Žana Pijažea, Vigotski dokazuje da jezik nije samo sredstvo za izražavanje misli, već kulturno oruđe koje iz korena preoblikuje i strukturira ljudsku svest.