Ovaj specifični esej Vladete Jerotića iz 1993. godine predstavlja zamišljeni četvorodelni dijalog između savremenog psihoterapeuta i jednog od najuticajnijih srpskih teologa 20. veka. Autor kroz formu pretpostavljenog razgovora hrabro i otvoreno preispituje vladikine stavove o istoriji, veri i Rusiji, nudeći čitaocu primer vrhunske kulture dijaloga.