Ovaj autobiografski roman predstavlja suptilnu porodičnu hroniku u kojoj se kroz sećanja na detinjstvo i oca oslikava nestali svet hercegovačkog kraja. Kovač koristi majstorski stil i lirsku snagu da bi istražio granice između stvarnosti i ogledalskih odraza prošlosti, gradeći priču o odrastanju, porodici i umetnosti. Delo pripada vrhu savremene regionalne književnosti i nagrađeno je prestižnim priznanjima, poput nagrade „Meša Selimović“, zbog svoje duboke emocionalne i estetske vrednosti.