„Dnevnik jednoga nikoga“ (knjige 1–2) istaknutog srpskog esejiste, književnog kritičara i predratnog diplomate Branka Lazarevića predstavlja jedno od najpotresnijih i najpronicljivijih svedočanstava o smeni epoha u Jugoslaviji sredinom 20. veka. Prvi deo obuhvata period od 1942. do 1946. godine i fokusira se na poslednje dane nemačke okupacije Beograda i ulazak partizana, dok drugi deo, pisan tokom 1947. godine, oslikava prve godine surove komunističke vlasti, političke progone i uspostavljanje novog sistema. Ovaj izuzetno vredan rukopis bio je skriven i potpuno nepoznat javnosti punih šest decenija, sve dok 2004. godine nije slučajno pronađen u zaostavštini u Herceg Novom, nakon čega ga je Zavod za udžbenike iz Beograda premijerno objavio 2007. godine u okviru autorovih Sabranih dela.