Cela golema simfonija zapravo ima jednu jedinu glavnu temu. Tema je beskrajno jednostavna. Sve u svemu: biti čovek. Kao da niko od nas još nije čovek. Kao da bismo samo želeli da budemo ljudi, i kao da sada živimo od predujma pretpostavljenog ljudskog bivstva. Neobična bića! Živimo osamljeni, sudbonosno odvojeni od životinjskog sveta, isto kao i od sveta duhova, ne odražavamo rođačke veze ni prema dole, niti prema gore, ali ono biće, koje se nalazi u dubini naše duše i po kome smo mi istinski ljudi, ne umemo da domašimo i ostvarimo.
Niko od nas ne živi za danas i ni u današnjici i ni u trenu. Svi mi danas živimo sutrašnjicu – sutra: preksutrašnjicu. Svoju sudbinu projektujemo u budućnost: verujemo da ćemo sutra stići tamo gde onda zaista možemo da započnemo život. Jer niko ne misli ozbiljno da ono što čini danas, da je to život potpune vrednosti. Mi smo uključeni u neprekidnu žurbu i brigu na putu prema nedostignutom ljudskom bivstvu. Ništa nas ne može zadovoljiti ništa utešiti, ni čulno uživanje, ni bogatstvo, ni slava, ni moć. Treba nam istinsko bivstvo; želimo da budemo istinski ljudi. Ljudsko srce je oplođeno sopstvenom slikom i već je bezbroj milenijuma bremenito i očekuje: samog sebe. Hoće samog sebe da rodi već grozno mnogo godina, s neizmernim mukama i uz potresnu postojanost. To je jedino važno od svega što se do sada zbilo; to je jedino zanimljivo od svega što će se zbiti; to je ono što me interesuje u drugom čoveku; to me jedino privlači u knjizi, u slici, u skulpturi i u muzici. To je ono što hoću da čujem u rečima – to i ništa drugo. Sve ostalo je dosadno, nezanimljivo, indiferentno, nebitno.
Predmet knjige je ova briga, ova bremenitost, ova postojanost, to je jedino važno i jedino zanimljivo zbivanje; to je predmet i sadržaj knjige, njena lepota i ozbiljnost, veličina i uzbudljivost. To je žilava, krtičija simfonija, to je fenomenalno ludilo i sveto strpljenje: napred, napred, gore, gore, uvek samo gore, konačno se roditi, gladovati, riti zemlju, besneti, stezati zube, ko šta ume i kako hoće.
Predmet knjige je velika simfonija života čovečanstva, ona muzika koja se oglašava ispod površine istorije, blagoslovena istinska muzika čovekovog bivstva, koja poseduje jednu jedinu želju i cilj, jednu jedinu temu i strast: biti čovek, biti pravi i istinski čovek, i živeti na ljudski način.

Bela Hamvaš